KAKO ODLITI VATRU?
— PREDRAG PAVIĆ

2013.

Dugo sam se premišljao nakon saznanja kako ću Igoru Rufu napisati prigodno slovo koje upravo čitate. Nestvarnom mi se činila mogućnost pisanja teksta o pojedinačnim djelima, koje svako za sebe čini jednu cjelinu koja može izdržati teret samostalne izložbe. Za izložbe je indikativno da su, na neki način, simultano zbivanje – mortifikacija i početak nekog novog života, a Igor je, da parafraziram Barthesa, pripremao ovu izložbu „spuštajući se kroz vrijeme. Grci su u smrt ulazili natraške: pred njima se nalazila njihova prošlost.“ [1] Tako se i Ruf spuštao u prošlost radeći svoja djela.

 Ima tome par godina kako mi je, opisujući svoju umjetničku praksu, Igor kazao:„Znaš Peđo ja sam graditelj.“ Ne mogu razaznati zašto mi se baš ta rečenica usjekla u pamćenje prilikom tog našeg susreta, a ostatka razgovora ne sjećam se uopće. Sada, kad razmišljam o tome, shvaćam da analizirati memorije može biti Sizifov posao. One su fino satkane „iluzije“ koje konstantno žele skršiti onaj četvrti zid.

Uvijek sam se pitao do kuda individualna memorija seže i uvijek su me fascinirali ljudi koji se sjećaju „preranih“ događaja iz svojih života. Želim se sjetiti, ali ostajem u nedoumici i pitam se da li su ta sjećanja, koja prizivam, zaista moja? Majka mi je davno prepričala jednu situaciju koja postoji u mojoj glavi kao stvaran događaj. Taj nesretan slučaj sa hepiendom počeo je kao bezazlena igra oko niske bačve ispunjene žbukom. Roditelji su u to vrijeme gradili kuću, a ja sam bauljao uokolo i upao naglavačke u tu bačvu. Iako je vrlo vjerojatno majka, onako majčinski, ovu pogubnu situaciju malo preuveličala, taj pad u nisku bačvu moja je prva memorija. Događaj je neupitno stvaran, sporno je moje sjećanje na njega.

Prisjećam se Blade Runnera, koji zanimljivo obrće situaciju i događaj stavlja pod upitnik, dok je sjećanje na njega neosporno. Radi se o sjećanju replikanata, to jest androida, kopija odraslih ljudi kojima je nedostatak vlastite memorije nadomješten,odnosno upisan u njihov mozak. Oni su savršene biološke replike s fragmentarnim korpusom sjećanja, a dosežu savršenstvo sa Rachel koja nije svjesna svog identiteta, već kao eksperiment, živi u zabludi vlastitih sjećanja. Film uz tvrdnju – memorija jednako identitet – prikazuje zanimljiv rakurs na sjećanja te zamagljuje granicu između originalnih i patvorenih memorija, koje u oba slučaja proizvode auratičan identitet u Benjaminovom smislu. Kod Rachel se događa poništavanje dihotomije original-kopija; ona iako je „kopija“,otkrivši svoj identitet, započinje demaskiranje i, na neki način, postaje ljudsko biće. Mogao bih ustvrditi da sjećanja stalno zapadaju u konflikt između činjenica i istine. Blade Runner kao prikaz fragmentirane temporalnosti od koje „boluju“ replikanti/ljudi ostao je ipak samo distopijska spekulativna fikcija, ali ukazuje na postmoderno stanje kojeg Baudrillard opisuje kao teror sličan šizofreniji, koju pak možemo okarakterizirati kao nemogućnost doživljaja sebstva ili JA tijekom vremena.

Nedavno, povodom izložbe u Osijeku, Igor piše: „Zanimaju me upravo ti prostori koji su dio mog sjećanja, a kojima je porijeklo neodređeno“, i nastavlja, „Da li se iskustvo stvarnog događaja i iskustvo doživljeno kroz glazbu, film ili video igricu izjednačuje?“ [2] Spomenute prostore očitavam kao odjeljke sjećanja nedefinirane topografije bez dužine i širine, podložne prije geometriji Lobačevskog, nego onoj euklidovskoj; zbilja je u njima nepostojana, uz vječiti sukob istine i činjenica. „Zemljovid, moglo bi se reći, takva je vrsta udvostručenja pomoću kojeg se možemo snaći u određenoj stvarnosti, no, kako je jasno pokazao Lewis Carroll, zemljovid ne može biti duplikat Zemlje, ili bismo, u onoj mjeri u kojoj smo izgubljeni u jednom, bili izgubljeni i u drugom.“ [3] Igora zanima upravo ta magličasta granica između realnosti i reprezentacije, on je svjestan da viđenje zbilje duguje položaju u prostoru i vremenu, protiv toga se ne bori, već se prepušta, kao Clea, umjetnica kojoj je ruka nadomještena mehaničkom protezom. U pismu prijatelju ona piše: „…mogu se prihvatiti najfinijih poslova, čak okretati stranice knjige, kao i grubljih. Ali najvažnije od svega…ONA umije slikati. Prešla sam granicu i zavladala svojim carstvom, zahvaljujući Ruci… Jednog dana uzela je kist i hop. Rođene su slike doista zabrinjavajuće izvornosti i autoriteta. Imam ih pet do sad… znam da je to Rukino maslo… Čekam sasvim spokojna i sretna, istinsko ljudsko biće, napokon umjetnica.“ [4]

Igor kao ekran projicira memorije gradeći od njih objekte, oni su Proustovi madeleine kolačići, začudni, katkad i fantastični, uvjetovani zakučastom mrežom njegovih sjećanja. Kao obrnuti teatar svijeta ili arsmemoriae [5] vidimo ono što je okidač da bi se nečeg prisjetili, a ne ono što taj okidač uvjetuje, sjećanje samo, i pritom nam ostavlja upražnjeno mjesto koje osobno možemo popuniti, dok nam preispitivanje svakog pojedinog rada kroz Igorovu poziciju nije ključno za njihovo čitanje. Činjenica u radu Stol sa brdima može nam reći da je to umjetnikov radni stol još iz vremena kada je pohađao osnovnu školu, u čijim ladicama je skrivao i iz kojih je čitao stripove dok se pred ukućanima pretvarao da uči, makar, da se slikovito izrazim, takvim pristupom podvrgavamo samog umjetnika Voight-Kampff testu [6].

Razmišljajući o postindustrijskom društvu i digitalnom dobu, uviđam da poznajem mnogo skeptika koji bi pozdravili poetično sročenu rečenicu L. Durrella kako je „telefon simbol razgovora što se nikada i ne dogode“, dok gore navedeni primjeri (Clea i Rachel) mogu biti metafore tog istog svijeta.

Nedavno sam s Igorom vodio razgovor o tome kako odliti vatru. Oboje nas intrigira taj ludički zadatak, pogotovo zato što umjetnost ima jednu prednost nad utilitarnim svijetom, ona ne mora funkcionirati. Nema sumnje da nešto što tehno-pozitivističko i racionalno društvo doživljava kao snatrenje ili eskapizam, može biti zalog, barem na nivou vlastite egzistencije, za humaniji socijalni poredak, i to je linija bijega koju Igor poduzima.„Svijet ne treba zanijekati u korist višeg svijeta, već ga valja opteretiti svojstvima višeg svijeta.“ To ćemo naći sjajno izraženo u sljedećem ulomku iz Ch’ing Yuana: „Prije no što sam trideset godina proučavao zen, planine sam vidio kao planine, a vode kao vode. Kad sam stekao prisnije znanje, došao sam do stupnja kad sam uvidio da planine nisu planine, niti su vode vode. No sad kad sam dohvatio samu bit, sad sam miran. Jer sad planine ponovno vidim kao planine, a i vode kao vode.“ [7]

Igore, jesi li miran?

[1] Barthes, R., Svijetla komora, Antibarbarus, Zagreb, 2003.
[2] Katalog izložbe „Bure baruta“, Galerija Kazamat, 2013.
[3] Danto, A. C., Preobražaj svakidašnjeg, Kruzak, Zagreb, 1997.
[4] Durrell, L., Clea (četvrta knjiga Aleksandrijskog kvarteta), Znanje, Zagreb, 2001.
[5] Simplificirano rečeno tehnika pamćenja nekog imaginarnog ili stvarnog loci tj. doslovno mjesta ili arhitektonskog sklopa koji onda popunimo određenim podatcima koje želimo memorirati te ih se poslije jednostavno prisjetiti. op. a
[6] Svojevrsni poligraf sa kojime u Blade Runneru istrebljivači serijom pitanja, izazivajući emocionalne reakcije, utvrđuju identitet. op. a.
[7] Danto, A. C., Preobražaj svakidašnjeg, Kruzak, Zagreb, 1997.