HAIRDRESSER FOR THE HILL
FRIZERSKI SALON ZA BRDA ILI HIPOHONDRIJA SRCA
— MIRNA RUL
“Postoje planine koje su tek obične planine, a postoje i planine s osobnošću” [1]. U svom radu Frizerski salon za brda, Igor Ruf je, okitivši svoje brdo dugom zlatno – bakrenom kosom, doslovno realizirao govornu figuru “planine s osobnošću”.
Priča o brdu s kosom rodila se prilikom Igorova boravka u New Yorku, kad je, krateći vrijeme, gledao dokumentarne filmove. Jedan od tih filmova bila je i pripovijest o starici iz Nepala koja je, uslijed intenzivnih UV zračenja na velikim nadmorskim visinama, gdje je živjela, izgubila vid. Nekoliko je godina živjela tako slijepa, sve dok nije saznala kako vid može vratiti jednostavnom operacijom, što je i učinila. Priča se dalje nastavlja u mašti ili snu umjetnika; nakon što progleda, žena se pogleda u zrcalo i uzvikne: “Kakva mi je frizura! Moram kod frizera!”, te ode do frizerskog salona, da bi ustanovila kako ondje odavno nitko ne radi i kako je salon napušten i oronuo. Razočarana i raščupana vraća se na svoju planinu, a promatračeva pažnja usmjerava se na brdo, s čijeg vrha, u valovima, pada, duga, svježe “isfrizirana” kosa. U Rufovoj mašti, kosa je to starice iz Nepala, koja i nakon njene smrti, ostaje ondje živa, vijoreći se na vrhu planine i prkoseći prolaznosti i vremenskim neprilikama, dok vjetar zviždi “fiju-fu”.
Rad Frizerski salon za brda, sa svom pripadajućom scenografijom, posjeduje gotovo filmičan karakter, dok samu priču možemo promatrati kao rezultat hipnagogijskog sna autora, u kojem se, kao u arabesknoj šari, lelujaju i gube granice između sna i jave, između svijesti i podsvijesti i gdje fantastično “postoji u parazitskom i simbiotičkom odnosu prema stvarnom” [2], kao što u Rufovom radu brdo su-egzistira s kosom starice.
Igor od starice s planine uzima samo taj jedan fragment tijela, dio nje koji nastavlja živjeti i nakon smrti, a u kojeg kao da se, prema autorovim riječima, “sabila sva njena svrha”, i koji će ostati “jedini njen trag na ogromnoj planini”. Zaokupljenost fragmentiranošću tijela i njegovim sastavnim dijelovima zauzima značajno mjesto u umjetničkim diskursima od renesanse pa sve do postmodernizma. Krajem 18. stoljeća umjetnike počinje zaokupljati osjećaj anksioznosti i tuge zbog nemogućnosti postizanja utopije o cjelini; parcijalna slika, ruševina i sakaćenje reprezentirali su nostalgiju za neostvarenom cjelovitošću. Ovo posljednje, u najekstremnijem obliku, možemo susresti u grotesknim pričama E. A. Poea, u kojima protagonisti često bivaju lišeni određenih dijelova tijela, poput Berenice, iz istoimene pripovijetke, koju pripovjedač lišava zubi. Nije slučajno da mnogi teoretičari Poea nazivaju proto-nadrealistom, zbog njegovog snažnog utjecaja na nadrealističke umjetnike poput Maxa Ernsta, čiji je rad Berenice inspiriran Poeovom pripovijetkom ili Rene Magrittea, koji nije skrivao divljenje prema ovom američkom piscu. I dok Magritte u radu The Domain of Arnheim (prema istoimenoj Poeovoj pripovijetki) vrh planine slika u obliku orlove glave, Igor Ruf, naizgled, u sasvim nadrealističkoj maniri, na vrh brda smješta kosu mrtve starice. I premda u radu Frizerski salon za brda, u kojem autor spaja kosu s brdom i brdo s frizerskim salonom, nedvojbeno možemo iščitati njegov dijalog s nadrealistima, humor s kojim pristupa predtekstu i ironijska igra s konvencijama, jasno upućuju na parodijske elemente i kritički odnos, te udaljavanje umjetnika od nadrealističkog kanona. Jedan je od signala parodije i strip obješen na zid frizerskog salona, u kojem Brdo Smrdo poziva borove na igru “bricei mušterije”, a kojim autor uvodi u svoj rad ludizam kao njegov gradbeni element. Prema Nabokovu “satira je lekcija, a parodija je igra” [3]. Igor Ruf ne ulazi slučajno u intertekstualni parodijski dijalog s nadrealističkim predtekstovima, jer i on, kao i nadrealisti, koristi upravo igru kao okidač za ekspresiju apsurdnog.
U ovom radu, kao i u nekoliko prethodnih, Ruf fuzionira više umjetničkih formi – skulpturu, glazbu i tekst, a autoreferencijalan odnos prema vlastitom stvaralaštvu očituje se kroz ponavljanje motiva brda (Stol s brdima), kao i detalja iz rada Pećina, koje, zajedno s dragim mu memorabilijama, smješta u prozorčić na zidu frizerskog salona. Inkorporiranjem spomenutih memorabilija u rad, autor, na delikatan način, uvlači u njega fluidno i slojevito područje sjećanja, koje se, kao njegov konstitutivni element, provlači kroz čitav Rufov dosadašnji opus. Frizerski salon za brda valja promatrati kao palimpsest kodova i signala koji promatraču, ovisno o kutu gledišta i udubljenosti u tekst, nude različite slojeve značenja. Možemo iz njega iščitati umjetnikovu zaokupljenost prolaznošću svega postojećeg, njegovu autoreferencijalnost i ponavljanje određenog povijesnog kanona s humorom i kritičkom distancom, autobiografske momente, no svakako i jednu autorovu boljku – “hipohondiju srca”, kako su u stara vremena nazivali nostalgiju, kojoj Ruf ipak pristupa s dozom autoironije jer on” već dugo živi ovdje, skoro deset godina, ima sve što mu treba, znate, zadovoljan je [4].
[1] Lama Anagarika Govinda: The Way of the White Clouds
[2] Elvis Bego: Gogol, Theory and the Fantastic
[3] Vladimir Nabokov
[4] Igor Ruf, Planina
